Barska kornjača: Emys orbicularis

Lokacije: U Hrvatskoj , u kontinentalnom dijelu  rasprostranjena je hibridna populacija E. Orbicularis orbicularis X hellenica, a u primorju E. orbicularis hellenica,koju nalazimo i na otocima Cresu,Krku,Rabu, Pagu, Kornatu i Mljetu. Skoro po citavoj europi je autohotna. Nažalost je u centralnoj europi skoro izumrijela. Jedan razlog za njen nestanak iz centralne europe je taj,što se u 17. i 18 stoljecu njeno meso kroistilo za posnu hranu, za vrijeme katolicke korizme. Drugi vazan faktor je uništavanje njenog habitata od samog covjeka. Danas je ova vrsta strogo zašticena. Emys o. se nalazi pretežno u velikim jezerima, tihim rijekama i drugim mirnim vodama.Crna kornjaca sa žutim pjegama, to je jednostavni opis sa kojim se ova vrsta može opisati. Dužina carapaxa joj je do 20 cm. Stomacni dio oklopa, plastron, joj je žut sa neredovitim crnim flekama.Kod ove vrste se mužijak i ženka dobro raspoznaju po repu, u mužijaka je rep kao obicno duži i deblji. Muzijak i zenka se takodjer mogu dobro raspoznati po boji zjenice oka. Dok je u muzijaka zjenica oka smedje boje, kod zenki bude zuta. Ova jako plašljiva vrsta, koja obožava mjesta zaraslom travom i drugim biljkama, aktivna je i po danu i po noci. Truli panjevi, kamenje koje je do pola u vodi, i slicno se koristi za dragocijene sunceve zrake. Hibernaciju drži od 10. mjeseca do 4., 5. ovisno o regiji i temparaturi okoline. Hrana joj se sastoji od raznih insekata, punoglavaca, ribica i slicnog, u starosti i ova vrsta djelomicno jede bilje, ipak joj meso ostaje glavna hrana.

Zapadni zelembač: Lacerta (viridis) bilineata

Lokacije: Glavnine ove vrste rasprostranjena je u zapadnom i središnji europski dio Sredozemlja: Španjolsku, Francusku, zapadnu Njemačku, Italiju i obalni dio Slovenije. Genetski je veoma srodan obićnom zelembaću raširenom  u panonskom dijelu Hrvatske, a jedina je za sad utvrđena fenotipska razlika je zelenkasta boja grla  mladih prema bezbojnom grlu mladih. Na otocima gdje je potencijalno ugrožen živi u garizima, na rubovima makije,uz kamene ograde,grmove kupine,u šumicama hrasta medunca. Opaženo je da se u opasnosti penje visoko na drveće.

Obični zelembać - Lacerta viridis  

Lokacija i opis vrste:  Zelembać je najveći srednjoeuropski gušter, rasprostranjen na području srednje i sjeveroistočne Europe, dok mu se za pravu postojbinu smatra Mala Azija i Južna Europa. Na sjeveru zelembać se može vidjeti u Češkoj i Njemačkoj i sjevernije nije zabilježen. U Hrvatskoj je strogo zaštićena vrsta i može ga se vidjeti u kontinentalnom i gorskom pojasu. Radi se o istočnoj varijanti zelembaća, genetski neznatno različitoj od zapadne varijante mada se smatra da su u Hrvatskoj prisutne obje, iako granica kontakta nije određena. Voli dobro osunčana staništa s odgovarajućom vegetacijom: gustu grmoliku vegetaciju, livade, kamenjare. Više voli toplija i suša mjesta. Preferiraju grmoliku vegetaciju, osunčane kamenjare ili livade, za njihovo brzo kretanje presudan je dugačak rep.
Zelembać spada u razred gmazova, red ljuskaša, podred guštera. Tijelo im je smaragdnozelene do žutozelene boje, trbuh svijetložute boje, dužine tijela do 13 cm, sa dvostruko dužim repom koji može dostići dužinu i do 40 cm.
Ženke vrlo variraju bojom: potpuno zelene ili smeđe, s mrljama. Često imaju 2 ili 4 uske svijetle pruge po leđima koje mogu biti obrubljene crnim prugama/mrljama. Neke ženke mogu imati blago plavi vrat. Mužjaci su najčešće u potpunosti zeleni, blago pjegasti, najčešće imaju izrazito plavi vrat u sezoni parenja i imaju veliku, široku glavu. Nešto rijeđe oba spola mogu imati nepravilni uzorak velikih tamnih mrlja. Trbuh je žućkast, gotovo uvijek bez crnih mrlja. Mladi su često bež boje, jednoliki ili s malo svijetlih pjega (bez crnog ruba) na bokovima ili s 2-4 svijetle crte. Postoje brojne varijacije. Melanizam (potpuno crne jedinke) je također uočen. Izgledom je skoro identičan zapadnom zelembaću L. bilineata  od kojeg se razlikuje u malom postotku gena. Moguće je i križanje među njima, a potomci su plodni samo do treće generacije. U Hrvatskoj su prisutne obje vrste, ali još nije precizno određena granica kontaktne zone te dvije vrste.
Kad susretnu predatora neki gušteri mogu svojevoljno odbaciti rep kako bi odvratili pozornost napadača od glave-odbačeni dio repa može se micati još neko vrijeme od odbacivanja.

Smičalina: Dolichophis caspius

Lokacije: U Hrvatskoj živi samo u najistočnijim krajevima, nađena je na otocima  Lastovo i Mrčari,te u Baranji, uz jedno nepotvrđeno nalazište kod Šarengrada. Odrasli su obično do 200 cm (250 cm), mužjaci su veći od ženki. Jedna od većih europskih zmija (druga po veličini) sa vrlo definiranom, ali malenom glavom, glatkim ljuskama i izraženim očima sa okruglim zjenicama. Tijelo je žuto smeđe, maslinasto smeđe ili crvenkasto odozgo sa uzorkom (često blijedih) uskih pruga koje se protežu duž cijelog tijela i prolaze preko rubova svih ljusaka. Nema očitih tamnih mrlja. Trbuh je svjetlo žut, narančast ili narančasto-crven, bez tamnih pjega kod odraslih, čak ni na vratu (ali to jako rijetko). Mladi su sivkasti ili smeđkasti, obično sa razmaknutim kratkim prugama na leđima i bez izraženih svijetlih uzoraka na glavi. Tamna crta je obično prisutna na sredini "krune" i trbuh može imati nekoliko tamnih pjega na bokovima.

Ribarica: Natrix tessellata

Lokaliteti: U Hrvatskoj je zastupljena gotovo u cijeloj njenom dijelu.Osjetljiva je na promjene u vodenim staništima i u njihovu okolišu koje dovode do gubitka plijena,skloništa,pogodnih mjesta za odlaganje jaja i zimovališta. Ugrožena je osobito kanaliziranjem vodotoka. Hrani se gotovo jedino ribom.

Veliki panonski vodenjak: Danube crested newt

Lokaliteti:  U Hrvatskoj živi samo u dijelu crnomorskog  sliva: uz Dravu, nizvodno od Varaždina, uz Dunav, te uz Savu nizvodno od Turopolja. U stajaćim vodama nizinskog dijela dolina rijeka,uglavnom ispod 300m n/m,gdje je pretežno vezan uz vodoplavna područja. Čest je u barama i mrtvajama u poplavnim i močvarnim šumama, mlakama  vlažnih livada i u močvarama, ali i u iskopima šljunka i jarcima uz ceste. Krajem ožujka odrasli migriraju prema lokacijama mrijesta. Tijekom lijeta i jeseni veći dio odraslih je izvan vode, danju i za suha vremena skrivaju se pod srušenim deblima i starim panjevima.Ličinke se u vodi zadržavaju od travnja do rujna.

Gatalinka: Hyla arborea

Lokaliteti:  U Hrvatskoj je  praktički svuda rasprostranjena, osim u  visokim gorskim predjelima i na nekim mediteranskim krškim planinama, npr. Velebit i Biokovo, a nema ju ni na većini dalmatinskih otoka. Ove žabe u pravilu ne žive u šumama već preferiraju osunčane rubove šuma, grmlja i šikare, močvarna zemljišta, livade i vode stajaćice bogate vegetacijom i bez prisustva ribe. Gatalinka je ugrožena u zapadnoj Europi i gotovo iskorijenjena u Belgiji. To je jedina vrsta iz porodice gatalinki koja živi u središnjoj Europi. Obična gatalinka zimuje u većim grupama u zemlji, ispod korijena, u šupljinama drveća. U proljeće se pojavljuje u travnju-svibnju.
Gatalinka pripada najmanjim žabama Europe s tjelesnom dužinom do 3 cm. Jednobojna je, s gornje strane obično svijetlo-zelene boje, dok s donje strane boja znatno varira i može biti sivo-zelena ili mrka. Ženka nakon parenja odlaže jaja u vodu, a mlade gatalinke, nakon preobrazbe napuštaju vodena staništa u srpnju ili kolovozu. Pretežno je aktivna noću. Za vrijeme dugih ljetnih suša, pred kišu se javlja poznatim kreketanjem zbog ćega su u prošlosti često korištene kao barometri. Hrani se kukcima.

Crveni mukač: Bombina bombina

Lokaliteti:  U Hrvatskoj je rasprostranjen samo u Panonskoj nizini, a u kontaktnim zonama s parapatičkom vrstom žutim mukačem stvara više kilometara hibridne zone, kao npr. U Turopolju i na rubovima slavonskog polja.  Ovaj markantni vodozemac ima zeleno do svjetlo zelena leđa prošarana tamnim mrljama i narančast pa do jarko crveni abdomen sa tamnim šarama. Koža im je umjereno naborana a oči visoko smještene i prilagođene životu i u vodi. Noge i plivajuće kožice su im tamne do crne boje. Ova žaba je blago toksična, ponekad i za ljude. Kada mijenja svoju kožu crevni mukač se napuhne i uz kašljući zvuk začne je podirati i uz pomoć ustiju skidati te na posljetku pojesti kao obrok.

Kategorija ugroženosti u Hrvatskoj LC-Najmanje zabrinjavajuće
Hrvatski propisi zaštite vrste: Pravilnik o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 07/06) – zaštićen takson

Češnjača - Pelobates fuscus

Lokacija i opis vrste:  Uglavnom nizinski i brdski predjeli, u kojima odabire otvorenija staništa. Kopnena je vrsta, a u vodu ulaze radi razmnožavanja. Danju se zakopavaju u zemlju, a na površinu izlaze noću, osobito kada je vlažno.  Omanja bezrepa životinja zdepasta tijela, dužine 5-7 cm. Imaju velike oči s okomitim zjenicama. Koža je s gornje strane svijetle boje sa tamnim mrljama. Bokovi, a ponekad i leđa posuti su narančastim pjegama.
 Na stražnjim nogama imaju rožnata zadebljanja kojima se ukapaju u zemlju. Mužjaci nemaju vokalnu vrećicu. Oba spola se glasaju, mužjaci klikavim„k'lok-k'lok-k'lok“, a ženke mrmljnjem i hrapavim „tok-tok-tok“. Ličinke su vrlo veliki punoglavci zlatnog mrljastog trbuha i uočljivih očiju. Tamna jaja su u debelim vrpcama omotanim oko vodene vegetacije.


Zelena žaba- Rana esculenta

Lokacija i opis vrste: Vodena vrsta koja nastanjuje uglavnom plitka stajaća i sporo tekuća vodena tijela kao što su jezerca, močvare, mrtvaje, kanali, jarci, spore rijeke i potoci. Izbjegava guste šume, velika jezera i brze tekućice. Odabire staništa gusto obrasla vodenom vegetacijom. Aktivni su danju, ali mogu biti aktivni i noću kada često izlaze na tlo u potrazi za hranom. Vole sunce i često se mogu vidjeti kako se sunčaju na vodenom bilju ili uz obalu. Srednje velika bezrepa životinja čvrste građe, duljine do 12 cm, ali najčešće manja. Jestiva zelena žaba ustvari je hibrid između male zelene žabe (Pelophylax lessonae) i velike zelene žabe (Pelophylax ridibundus), te je izgledom između roditeljskih vrsta, ali može biti više nalik na malu zelenu žabu. Ova tri taksona teško se morfološki razlikuju. Stražnje noge su joj snažne i duže od prednjih, srednje duge u odnosu na tijelo. Oči imaju vodoravnu zjenicu. Glatka koža je sivozelena, maslinasta do zelena, prekrivena tamnim mrljama. Često je prisutna žuta pruga po sredini leđa. Trbuh je svijetao i najčešće posut sivim mrljicama. Mužjaci imaju parne vokalne vrećice sive boje, koje se nalaze iza kutova usta.
Zovu u velikim zborovima iz vode, danju, režećim „reh ... reh ... reh“ koje je lako razlikovati od glasanja druga dva taksona zelenih žaba.
Ličinke su srednje veliki do veliki maslinasti punoglavci bijelog trbuha. Vrh repa je ušiljen.
Odozgo smeđa, odozdo žućkasta jaja su u kuglastim želatinoznim nakupinama od nekoliko stotina, položenim na vodeno bilje blizu površine vode.

Šumska smeđa žaba - Rana dalmatina

Lokacija i opis vrste:  Kopnena vrsta koja nastanjuje otvorena mjesta u svijetlim listopadnim šumama, rjeđe u gušticima. Razmnožava se u stajaćicama unutar šume ili na njezinom rubu. Aktivni su noću, ali mogu biti aktivni i danju, posebno u vrijeme razmnožavanja. Kreću se skokovima, koji zahvaljujući dugačkim nogama mogu biti dugi 2 m.
 Srednje velika bezrepa životinja elegantne građe, duljine do 9 cm. Stražnje noge su snažne i znatno duže od prednjih, vrlo dugačke u odnosu na tijelo. Oči imaju vodoravnu zjenicu. Glatka, ponekad prozirnasta, koža je ružičaskasta, žućkasta ili smeđa s tamnim uzorkom koji uključuje tamnosmeđu masku preko svakog oka. Trbuh je najčešće svijetli i bez mrlja. Mužjaci nemaju vokalne vrećice. Zovu iz vode, sami ili u zborovima, brzim „kvuar-kvuar-kvuar“, koji postaju sve glasniji. Iz daleka zov može podsjećati na lavež pasa.
Ličinke su mali punoglavci, tamni s leđa i svjetli odozdola. Peraja započinje na sredini tijela. Vrh repa je ušiljen. Tamno smeđa do crna jaja su u krupnim kuglastim želatinoznim nakupinama, nataknutim na grančice ili podvodnu vegetaciju, ako je prisutna.