Barska kornjača: Emys orbicularis
Lokacije: U Hrvatskoj , u kontinentalnom dijelu rasprostranjena je hibridna populacija E. Orbicularis orbicularis X hellenica, a u primorju E. orbicularis hellenica,koju nalazimo i na otocima Cresu,Krku,Rabu, Pagu, Kornatu i Mljetu. Skoro po citavoj europi je autohotna. Nažalost je u centralnoj europi skoro izumrijela. Jedan razlog za njen nestanak iz centralne europe je taj,što se u 17. i 18 stoljecu njeno meso kroistilo za posnu hranu, za vrijeme katolicke korizme. Drugi vazan faktor je uništavanje njenog habitata od samog covjeka. Danas je ova vrsta strogo zašticena. Emys o. se nalazi pretežno u velikim jezerima, tihim rijekama i drugim mirnim vodama.Crna kornjaca sa žutim pjegama, to je jednostavni opis sa kojim se ova vrsta može opisati. Dužina carapaxa joj je do 20 cm. Stomacni dio oklopa, plastron, joj je žut sa neredovitim crnim flekama.Kod ove vrste se mužijak i ženka dobro raspoznaju po repu, u mužijaka je rep kao obicno duži i deblji. Muzijak i zenka se takodjer mogu dobro raspoznati po boji zjenice oka. Dok je u muzijaka zjenica oka smedje boje, kod zenki bude zuta. Ova jako plašljiva vrsta, koja obožava mjesta zaraslom travom i drugim biljkama, aktivna je i po danu i po noci. Truli panjevi, kamenje koje je do pola u vodi, i slicno se koristi za dragocijene sunceve zrake. Hibernaciju drži od 10. mjeseca do 4., 5. ovisno o regiji i temparaturi okoline. Hrana joj se sastoji od raznih insekata, punoglavaca, ribica i slicnog, u starosti i ova vrsta djelomicno jede bilje, ipak joj meso ostaje glavna hrana.
Zapadni zelembač: Lacerta (viridis) bilineata
Lokacije: Glavnine ove vrste rasprostranjena je u zapadnom i središnji europski dio Sredozemlja: Španjolsku, Francusku, zapadnu Njemačku, Italiju i obalni dio Slovenije. Genetski je veoma srodan obićnom zelembaću raširenom u panonskom dijelu Hrvatske, a jedina je za sad utvrđena fenotipska razlika je zelenkasta boja grla mladih prema bezbojnom grlu mladih. Na otocima gdje je potencijalno ugrožen živi u garizima, na rubovima makije,uz kamene ograde,grmove kupine,u šumicama hrasta medunca. Opaženo je da se u opasnosti penje visoko na drveće.
Obični zelembać - Lacerta viridis
Lokacija i opis vrste: Zelembać je najveći srednjoeuropski gušter, rasprostranjen na području srednje i sjeveroistočne Europe, dok mu se za pravu postojbinu smatra Mala Azija i Južna Europa. Na sjeveru zelembać se može vidjeti u Češkoj i Njemačkoj i sjevernije nije zabilježen. U Hrvatskoj je strogo zaštićena vrsta i može ga se vidjeti u kontinentalnom i gorskom pojasu. Radi se o istočnoj varijanti zelembaća, genetski neznatno različitoj od zapadne varijante mada se smatra da su u Hrvatskoj prisutne obje, iako granica kontakta nije određena. Voli dobro osunčana staništa s odgovarajućom vegetacijom: gustu grmoliku vegetaciju, livade, kamenjare. Više voli toplija i suša mjesta. Preferiraju grmoliku vegetaciju, osunčane kamenjare ili livade, za njihovo brzo kretanje presudan je dugačak rep.
Zelembać spada u razred gmazova, red ljuskaša, podred guštera. Tijelo im je smaragdnozelene do žutozelene boje, trbuh svijetložute boje, dužine tijela do 13 cm, sa dvostruko dužim repom koji može dostići dužinu i do 40 cm.
Ženke vrlo variraju bojom: potpuno zelene ili smeđe, s mrljama. Često imaju 2 ili 4 uske svijetle pruge po leđima koje mogu biti obrubljene crnim prugama/mrljama. Neke ženke mogu imati blago plavi vrat. Mužjaci su najčešće u potpunosti zeleni, blago pjegasti, najčešće imaju izrazito plavi vrat u sezoni parenja i imaju veliku, široku glavu. Nešto rijeđe oba spola mogu imati nepravilni uzorak velikih tamnih mrlja. Trbuh je žućkast, gotovo uvijek bez crnih mrlja. Mladi su često bež boje, jednoliki ili s malo svijetlih pjega (bez crnog ruba) na bokovima ili s 2-4 svijetle crte. Postoje brojne varijacije. Melanizam (potpuno crne jedinke) je također uočen. Izgledom je skoro identičan zapadnom zelembaću L. bilineata od kojeg se razlikuje u malom postotku gena. Moguće je i križanje među njima, a potomci su plodni samo do treće generacije. U Hrvatskoj su prisutne obje vrste, ali još nije precizno određena granica kontaktne zone te dvije vrste.
Kad susretnu predatora neki gušteri mogu svojevoljno odbaciti rep kako bi odvratili pozornost napadača od glave-odbačeni dio repa može se micati još neko vrijeme od odbacivanja.
